U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite ovog nacionalnog spomenika:

- Dopušteni su isključivo konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na rekonstrukciji izvornih objekata ili njihovih izvornih dijelova, radovi na redovnom održavanju objekata, radovi koji imaju za cilj osigurati održivu upotrebu objekata, radovi koji su potrebni za održavanje ruralne ekonomije, uključujući i radove čiji je cilj prezentacija spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva prostornog uređenja. Zabranjeno je izvođenje svih infrastrukturnih radova bez odobrenja nadležnog ministarstva;
- U cilju osiguranja održive budućnosti sela i njegove okoline neophodne je hitna izrada plana konzervacije i plana održivog ekonomskog razvoja;
- Izraditi program i plan održavanja kulturnog krajolika kojim će, između ostalog, biti definirane organizacije ili institucije zadužene za provođenje navedenog programa;
- Izraditi snimak postojećeg stanja sa preliminarnom tehničkom procjenom kojim će se utvrditi oštećenja na objektima kulturnog krajolika koja mogu dovesti do gubitka pojedinih objekata ili njihovih dijelova, kao i utvrditi nelegalno izvedene intervencije kojima je narušen izgled pojedinačnih objekata i vrijednosti kulturnog krajolika.

Utvrđuju se hitne mjere zaštite nacionalnog spomenika:

- Ne dozvoljava se izvođenje radova koji bi mogli ugroziti nacionalni spomenik (nadogradnja, proširivanje, rušenje postojećih objekata s ciljem izgradnje novih na istom mjestu i sl.), kao ni postavljanje privremenih objekata ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija nacionalnog spomenika;
- Za sve objekte u nacionalnom spomeniku potrebno je izvršiti statičku analizu konstrukcije, izraditi detaljan projekat postojećeg stanja koji će sadržavati podatke o svim oštećenjima i izmjenama i izraditi individualne projekte restauracije i konzervacije kojim će bitiu definirane sve potrebne intervencije na objektu, kao i mogućnosti adaptacije objekta savremenim uslovima života;
- Svi srušeni ili urušeni izvorni objekti se trebaju restaurirati ili rekonstruisati uz očuvanje i vraćanje tradicionalnog izgleda objekata uz korišćenje izvornih materijala (kamen, drvo i šimla) i primjenu izvorne metode obrade materijala i veznih elemenata sa ugradnjom;
- Izmjeniti elemente na objektima nastalih naknadnim intervencijama, a u neskladu su sa ambijentom (dvovodni krovovi, betonski elementi, zidovi od blok opeke, ...);

Izgradnja novih objekata je dopuštena uz odobrenje nadležnog ministarstva a uz primjenu tradicionalnih materijala: kamen, drvo i šimla;
- Nije dopuštena izgradnja novih objekata na mjestu srušenih izvornih objekata.

Vlada Federacije je dužna posebno osigurati izradu projekta sanacije, restauracije i konzervacije nekropola uz arheološko istraživanje, čišćenje stećaka, uređenje nekropola i izradu i provedbu programa prezentacije nacionalnog spomenika.

U okviru djelatnosti prirodnog naslijeđa dopušteno je uređenje staze za bezbjedan pristup nekropoli, te postavljanje klupa, korpi za otpatke, putokaze, ali nijue dozvoljena sječa šume, osim sanitarne, kao ni odlaganje smeća na otvorenom.

Utvrđuje se zaštitni pojas koji prati granice navedene u Odluci o utvrđivanju Igmana, Bjelašnice, Treskavice i kanjona Rakitnice (Visočica) područjem posebnih obilježja od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine. Ne dopušta se ni eksploatacija kamena, sječa šume, izgradnje industrijskih objekata i magistralne infrastrukture.

Kulturni krajolik sela Lukomir (Gornji Lukomir) nastao je djelovanjem čovjeka u izrazito negostoljubivim visokim planinskim predjelima. Sagrađeno na nadmorskoj visini od oko 1472 m tokom 6 mjeseci u godini, zbog snježnih nanosa, selo Lukomir predstavlja jedno od najizolovanijih sela u Bosni i Hercegovini.

Selo Gornji Lukomir smješteno je na planini Bjelašnica, u krajoliku izuzetne ljepote, te sa visokim stepenom biodiverziteta flore i faune. O kontinuitetu života u ovom kraju svjedoči 27 stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Najznačajnija karakteristika sela Lukomir jeste njegova vernakularna arhitektura – nastala pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20.vjeka, a po sasvim nepromijenjenom uzoru kuća iz znatno ranijeg vremena koja odražava činjenicu da se način života, obrade zemljišta i uzgajanja stoke, nije uopće značajnije promjenilo u selu sve do rata 1992.godine.

Promjene koje počinju nakon rata 1995.godine i ubrzavaju se sa svakim novim ljetom, vode ka potpunom uništenju upravo onih vrijednosti sela koje ga čine jedinstvenim u Bosni i Hercegovini – očigledna veza čovjeka i prirode od načina korištenja zemljišta do oblikovanja životnog prostora, kao i specifičnosti vezane za izgradnju samog sela.
Inače, planina Bjelašnica je jedna od najviših planina u Bosni i Hercegovini, smještena je jugozapadno od Sarajeva. Najviša tačka Bjelašnice doseže nadmorsku visinu od 2067 m. Na Bjelašnici, u predjelu izvorišnog i gornjeg toka rijeke Rakitnice, smješteno je nekoliko stalnih naselja: Brda, Umoljani, Milišići, Bobovica, Kramari, Lukavac, Šabići, Rakitnica, Gornji Lukomir, Gornja i Donja Tušila.
Selo Lukomir udaljeno je od Sarajeva oko 50 km, a od Konjica 35 km. Smješteno je na litici kanjona Rakitnice na nadmorskoj visini od 1472 m, između dva vrha, Lovnica (1856 m nv) i Obalj 1896m nv).

Najčešće pominjanje planine Bjelašnice u etnološkoj literaturi vezuje se uz stočarska kretanja. Osnovni razlog nastanka stočarskih kretanja bio je nedostatak stočne hrane, a negdje i vode tokom ljetnjih, odnosno zimskih mjeseci. Većina stanovnika Bjelašnice je porijeklom iz Hercegovine i to iz tri sreza, nevesinjskog, mostarskog i ljubuškog. Stočari su oko Đurđev-dana (06.maja), tačno utvrđenim putevima polazili na planinu, a sa planine su se vraćali oko Lučin-dana (31.oktobra). Iz nevesinjskog sreza dolazili su stočari iz tri sela: Kamene, Žulja i Gornje i Donje Rabine. Iz mostarskog sreza dolazili su stočari iz sela iz okoline Mostara i sela reona Podveležja (Bivolje brdo, Gubavica, Dračevice, Gnojnica, Hodbina, te iz sela Svinjarine, Banj dol, Opina, Dobrača, Dračevica. Iz Ljubuškog su dolazili iz sela Gracka.

Neki od ovih stočara su se vremenom na Bjelašnici trajno nastanili i formirali sela: Blace, Čuhovići, Lukomir, Umoljani, Rašumovci, Kramari, Milešići, Brda, Šabići. Manji broj stanovnika Bjelašnice je porijeklom iz Bosne – stanovnici sela Lukavca i Rakitnice.
Početkom XX vijeka selo Gornji Lukomir pominje se kao ljetno selo, mjesto gdje stanovnici Donjeg Lukomira tokom ljetnih mjeseci svoju stoku dovode na ispašu. Udaljenost između ova dva mjesta je oko 300 m vazdušne linije. Selo su naseljavali pripadnici dvije porodice, porodice Čomor i porodice Masleša. Pedesetih godina prošlog vijeka stanovnici sela Donji Lukomir sele se u Gornji Lukomir. Kao uzrok selenja, današnji stanovnici Gornjeg Lukomira, navode bolju saobraćajnu povezanost Gornjeg Lukomira sa općinom Konjic, ali i drugim selima na Bjelašnici. Kuće su gradili tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka. Do tada su živjeli u ljetnim kolibama koje su koristili prilikom ispaše stoke dok su živjeli u Donjem Lukomiru. Etnološko odjeljenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu je tokom istraživanja 1985.godine zabilježilo postojanje 43 stalno naseljena domaćinstva u Gornjem Lukomiru, dok je Donji Lukomir bio trajno napušten. Električna energija i telefon u selo su uvedeni nekoliko godina prije rata od 1992.godine do 1995.godine.
Po kazivanju Muhameda Čomora (oko 70 god.), porodica Čomor se na Bjelašnicu trajno naselila prije više od stotinu godina. Doselili su iz okoline Stoca ili iz sela Vranjevića u Podveležju tri brata: Salih, Omer i Meho, zv.Šanja. Ova prvobitna porodica se proširila kasnije na četrdesetak kuća.Čomor Muhamed vodi porijeklo od Saliha, a supruga mu je iz sela Rakitinice. Inače, po kazivanju Muhameda, većina seljana su se do skora ženili među sobom, pa su tako i njegova tri sina su pronašli «iz Čomora».
Trajno naseljavanje sela Gornji Lukomir se odvijalo od pedesetih do polovine sedamdesetih godina XX vijeka kada se grade kuće, škola i džamija (prva kuća je napravljena između 1952. i 1955.godine, a zadnja je sagrađena 1974.godine. Do rata je osnovnu školu u Lukomiru pohađalo oko 50 učenika, a danas, tokom cijele godine, u selu žive sljedeće porodice: Čomor Salih sa sinom i snahom, Čomor Nura, Čomor Ismet sa ženom, Čomor Salem sa ženom i sinom, Čomor Vejsil sa ženom, Čomor Halil sa ženom, djetetom i majkom, Masleša Hamid sa ženom, dva sina i snahom. Veće iseljavanje mladog svijeta iz ovog sela odvijalo se u poslijeratnim godinama prema Pazariću, Hadžićima, Vlakovu.

Selo Lukomir je formirano od strane stanovnika, seljana koji su oblikovali njegovu morfologiju prilagođavajući se uslovima terena, vlastitim finansijskim mogućnostima kao i surovim zimskim mjesecima. Uslovljeno konfiguracijom terena na kojem je formirano, objekti u selu su grupisani u četiri cjeline postavljene na četiri brežuljka. Cjeline su međusobno povezane seoskim stazama, uskim zemljanim putevima, a dvorišta kuća nisu ograđena. Objekti štala također nisu ograđeni, te nepostojanje ograde i preplitanje prostora za život, držanje stoke i komunikaciju govori o načinu života u selu. Sa svojim oblikom, funkcijom i smještajem u prostoru se jasno ističe objakat džamije, na zapadnom kraju sela, objekat škole, groblje i nekropola sa stećcima na jugoistočnom dijelu sela. Navedeni objekti i lokalitet groblja su smješteni na samom rubu sela. Inače, sliku sela karakterišu male kamene kuće pokrivene visokim četvorovodnim krovovima od drveta, smještene između zelenih i stjenovitih brda. Kao krovni pokrivač korištena je šimla, vrsta drvenog pokrivača koju karakteriše način cijepanja i postavljanja. Naime, šimla se cijepa klinasto prema centru, a polažu se jedna uz drugu, a ispod sljubnice se polažu podvačci da se spriječi zaticanje kišnice. Trajnost drvenog krovnog pokrivača je omogućavao dim s ognjišta koji je djelovao kao konzervans; dim odvođen direktno od ognjišta pod krov impregnirao je krovni pokrivač raznim sastojcima dima i čađi. Dnevno svijetlo u kuću ulazi kroz dva izuzetno mala prozora, a ulazna vrata na kući su mala i niska, tako da se morate dobro sagnuti da bi se ušlo u kuće, a što je sve uslovljeno oštrim zimama na ovom području.

Nekropole sa stećcima
U jugozapadnom dijelu naselja na brežuljku zv.Vlaško groblje, pokraj puta koji je razdvojio nekropolu, nalazi se 18 stećaka (17 sanduka i 1 sljemenjak). Nekropolu dijeli ograda aktivnog muslimanskog groblja unutar kojeg je smješteno 7 stećaka, dok se njih 11 nalazi izvan te ograde. Orijentacija im je sjeveroistok – jugozapad. Ukrašeno je šest primjeraka, a kao reljefni motivi su linije rađene u vidu udubljenja, stilizirani križ, mačevi, štit, svastika. Na površini jednog stećka – sanduka se nalaze dva dugačka i prava mača sa krsnicama i drškama koje se završavaju kao krug.
Na udaljenosti oko 100 m zračne linije od ovog lokaliteta, u pravcu sjeverozapada, nalazi se lokalitet Jezerine na kojem je smješteno 9 stećaka u formi sanduka. Nastanak navedenih nekropola datira se u kasni srednji vijek (druga polovina XIV i prva polovina XV vijeka).
U prilog ranije naseljenosti sela Lukomir upućuje lokalitet Divča, koji po svom nazivu, geogrefskom položaju i narodnim vjerovanjima odgovara kultu ženskog božanstva pod nazivom Diva, Deva, Djeva zastupljenom kod Slavena. Za ovu vrstu lokaliteta karakteristične su visoke, bar sa jedne strane okomite odsječene kraške stijene, izvan naselja, ali ne mnogo udaljeni od njih.